Kako
izbeći novogodišnju frku, saobraćajni kolaps, petarde, agoniju zbog propast
žurki, ili još gore - plaćanja za all inclusive propast žurke, itd. Pade mi na
pamet da bi mogli da otputujemo i tako pobegnemo od raspomamljene gomile.Zemlje u regionu sam uglavnom sve obišla, i
poneku van regiona, ali za sve njih sada treba viza, mada za prijateljsku
Rumuniju viza je samo formalnost.
Posle mnogo gledanja i potpuno
promašenih pogodaka na guglu, naleteh na sajt www.rumunija.info
gde je jedino postojala mogućnost individualnih rezervacija. Najsimpatičnije preko neta od svega mi je
bilo mestašce gde se Drakul rodio i gde se nalazi njegova zavičajna kuća. Mesto
se zove Sighisoara ili na našem - Sigišvar. Udaljeno je pet sati vozom od
Bukurešta, a od Bukurešta čitavih 12 sati vozom od Beograda. Smeštaj – sitnica,
klopa prejeftina, picemo lepa vina i Palinke (njihove šljivovice), a put jeste
malo naporan, ali, budući da Rumunija nije neka atraktivna destinacija (ili je
još uvek niko nije provalio) to podrazumeva pogodnosti kakve su: polu ili skroz
prazan kupe, plus - vozom putovati tokom zime je kao putovanje kroz Brojgelov
pejzaž ... Uvek imam želju da na nekom mestu budem duže nego što mi vodič
propisuje, dok on kao gramofonska ploča ponavlja informacije koje se
nikada ne pretvore u istinsko znanje o nekom mestu. Uostalom, šta me i briga za
samu istoriju tog mesta – više me zanimaju boje, mirisi, ukusi, i da ono nešto
u šta gledaš poželiš da ne zaboraviš, pa onda zatvoriš oči da bi zauvek
zapamtio.
Operativac
sa sajta je toliko bio spreman da našem pojedinačnom zahtevu odgovori - hrabrio
nas je kako ćemo uspeti iako smo se u poslednjem minutu setili kako bi
super bilo otputovati solo u "Drakulin grad". Ljudi cene putnički
entuzijazam više nego komformizam, vole kada osete da je neko na svoju ruku, pa
su nam možda i zbog toga u ambasadi izašli u susret i vize nam pripremili u
rekordnom roku (24 sata).
Sa veoma
majušnim prtljagom u rukama na peronu željno sam iščekivala da vidim svoje
drago lice bez kojeg bi mi ovakav put bio besmislen. Sigišoara je živopisna
varošica u kojoj je svaka kućica u drugačijoj boji. Lepota različitih nijansi,
najluđih dvobojnih kombinacija ne bi bila toliko očaravajuća da nema oštrih
uglova koji čine da sve malo stoji nakrivljeno, što svaku sliku čini nekako
izmeštenom iz sadašnjosti. Sat kula je stožer po kome se grad prepoznaje. Na
vrhu tornja okreću se šarene horoskopske figurine. U kuli je smešten muzej
grada i na svakom spratu su eksponati. Dok se penjete uz ovu građevinu sve
neodoljiovo podseća na Hičkokov Vertigo.
Sigišvarani su PRAVI LJUDI: uvek spremni
da izađu u susret, solidarni, još uvek žive u zajedništvu i nemaju komplekse.
U povratku smo sat ipo proveli u Bukureštu, iako ta prestonica koju nazivaju s
pravom
***
Dok sam gledala u spektakularni vatromet
na transilvanijskom nebu, nisam mogla da ne spustim pogled na komšije
Sigišvarane koji su iskreno jedni drugima čestitali Novu godinu, zajedno sa
svojom decom i starima...taj prizor ispred svake kuće, ulice..., nekako sam se
tada zapitala zašto ceo svet nije ovakvo mesto.